Dubrovačke vile, njihove priče i sudbine vlasnika

Dubrovački dvorci, ljetnikovci i vile kriju zanimljivu i nerijetko burnu povijest, kako u svom nastajanju, tako i u svojim stanarima. Sudbine brojnih dubrovačkih obitelji ostale su tako zapisane u povijesnim arhivima, a svaka vila o kojoj je pisao Dubrovniknet krije svoju neobičnu priču, ali nažalost i sličnu sudbinu. Izmjenjivali su se u njima stanari i podstanari, okupatori i pravi vlasnici, većina ih je u procesu povrata, i većina ih je nažalost još uvijek zapuštena i predmetom sudskog spora. Za vas izdvajamo crtice četiriju dubrovačkih vila:Dubravke, Rašice, Čingrije i Flore.

Vila DUBRAVKA

Odmah nadomak Grada, u Pilama prazna stoji i čeka neka bolja vremena. Prekrasna vila Dubravka nijemi je svjedok vremena. Preživjela je pet država, bila je domom dubrovačkog bogataša i mjestom njegove obiteljske tragedije, ali i dugih 70. godina dom prvog dubrovačkog radija. Noćni čuvar jedini je njezin stanovnik , dok se na nekim višim instancama čeka “pravi” trenutak za prodaju ovog kulturnog dobra za najveći broj zelenih novčanica…

1901. Federico je od dubrovačkih gradskih vlasti tražio dozvolu za izgradnju vile sa šetnicom i đardinom na Pilama. Objekt veličine 1.420 metara kvadratnih, koja se prvotno trebala zvati Vila Glavić  projektirao je  F. Miška, a  gradio je  Baldo Mišković iz Dubrovnika. Uporabnu dozvolu  vila je dobila 1903. godine kada se u nju uselio Glavić sa suprugom i kćerkom. Na žalost nije dugo uživao u obiteljskoj sreći u novom domu. Naime već 1904. u Vili Dubravci tragično je preminula njegova jedina kćer Marija.

Njezina smrt je prikazana pričom daje služavka glačala rublje peglom na ugljen, a uz nju je Marija čistila duge bijele rukavice od fine jelenje kože petruljem. Žar s pegle je poletio na rukavice te se Marija zapalila i od ozljeda preminula. Njezina smrt potresla je cijeli Dubrovnik, a godinama se pričalo o toj neobičnoj nezgodi i veličanstvenom sprovodu.

Pogrebnu povorku pratilo je klecanje zvona gradskih crkava, a posmrtna kolona krenula je iz obiteljske kuće ( Vile Dubravke) do prvostolnice i potom do Boninova. Sve tadašnje dubrovačke novine, i Crvena Hrvatska i Dubrovnik, brojnim su napisima popratili ovaj tragični događaj, ističući Marijinu “mladost, dobrotu, lijepi odgoj i neobičnu prijaznost”. Vila Dubravka je iseljena, Radio Dubrovnik odavno je prešao na novu lokaciju, a ovo prelijepo zdanje, za koje su generacijama djelatnici radija Dubrovnik pričali da ga pohodi duh kćeri jedinice i šeće po sobama u kojima je bio glazbeni arhiv radija, zjapi prazno.

Vila FLORA

Vila Flora u Uvali Lapad još je jedna dubrovačka kuća koja u svojim zidovima krije zanimljivu priču o nesretnom životu jedne divne žene, koja je svoj bijeg od stvarnosti, svoju ljubav i oduševljenje našla u umjetnosti. Flora Jakšić svoju je kuću oporučno ostavila umjetnicima, čijim se djelima hranila, slikarima koji su osjećali jednaku strast prema ”penganju”, kao i ona. Kako je Flora  zavoljela slikanje? Zašto je u slikanju tražila utjehu? Kako je živjela svoj život? Kako je skončala?

”Naručili su mi vjenčano odijelo te utanačili dan vjenčanja, sve bez moga znanja. Zgrabili su me te kao pupicu obukli u vjenčano ruho i snijeli s prvog kata u prizemlje. Ja sam se kao mahnita otimala, branila, čupala kosu, kričala iz svega grla… Neću ga, ne volim ga, neću ter neću!…
…Oni su se grohotom nasmijali. Zaokupili me neka im ne činim sramotu! Da i to su rekli ….
…Unijeli su me u kočiju i krenuli. Meni skloni susjedi, kad su vidjeli da me ipak odvode na vjenčanje, glasno su na prozorima zaridali. To je bila moja vjenčana glazba”, tim je riječima slikar Marko Rašica zapisao Florino vjenčanje, koje mu je u čestim susretima kao i svoj život prepričala.

Florin suprug je, prema zapisu Marka Rašice, bio lijen i rasipan, a Flora ga nije puštala blizu sebe. Noćima je vezla goblene po narudžbi, kako bi zaradila nešto novaca za život. U devet godina njihovog braka Pero je potrošio sav novac koji je naslijedio od oca i počinio samoubojstvo. Barčicom je kao i svako jutro isplovio iz Uvale prema Grebenima, ali se nikad nije vratilo. Poslije je ustanovljeno kako se ubio pucnjem u glavu, a prethodno je bacio sidro i vezao se za konop od sidra. Ostavio je i poruku Flori u kojoj je napisao: ”Pokupi što je tvoje i bježi iz ove nesretne kuće!”

Tako je i učinila, izgradivši omanju kuću ispod stare, gdje je s vremenom i uz pomoć sluškinje iznajmljivanja turistima sobe, i ugošćavala slikare, pokušavajući zaraditi za život. poginula je kad je na povratku iz Grada udario talijanski motocikl 1943., a u svojoj je oporuci ostavila vilu Floru umjetnicima.

Vila ČINGRIJA

Na vrhu Boninova, okružena prelijepim đardinom, s prelijepim pogledom, ali i burnom poviješću i neobičnim stanovnicima, stoji Vila Čingrija ili Čingrije kako su je izvorno zvali, dom dubrovačkih, ali i hrvatskih a može se reći i svjetskih uglednika i intelektualaca. Povjesničari se još nisu usuglasili oko toga tko je zapravo vilu gradio, no onaj tko je to učinio, stvorio je svojim stanovnicima prelijepi dom, stvoren za uživanje i odgovarajući vremenu u kojem su živjeli, savršenu i konstantnu metu svakoga tko je mislio da je može zahtijevati. Danas je Villa Čingrija na prodaju, zainteresirani koji su dosad javno iskazali interes da je kupe su Grad Dubrovnik i jedna ruska tvrtka.

“Dubrovački arhiv krije mnoge zanimljive crtice iz povijesti Čingrija, ali i jasno ocrtava kako je sama vila i nekad i danas bila redovito meta raznih komandanata, zapovjednika ili generala. Melka je UDBA neprekidno ispitivala, za svakoga režima bio je zatvaran, zatočen, pratilo ga se, prisluškivalo i promatralo, a UDBA je znala naći načina da i najnevinije privoli na točno onakva priznanja koja su im trebala kako bi Melko i konačno bio optužen za kazneno djelo protiv naroda i države.

U vili su se, tvrdili su svjedoci (Čingrijini susjedi, brijači, sobarice, domaćice, činovnici, građanski policajci…) okupljali svi i sva – od talijanskog generala Amica, preko zloglasnog četničkog vođe Dobroše Jevđevića, pa do Hermana Goeringa i ustaških komandanata.

Koliko je Čingrija bila privlačna, kao i danas, Melko svjedoči 26. siječnja 1948. “Nisam ja ustupio svoju vilu Goeringu, nego jugoslavenskoj vladi Stojadinovića, i to nakon dužeg opiranja prema Vladi i komesaru policije. Zato sam pošao u Beograd da ga ne primim ja, nego tko ga je i zvao. Od promjena, popravaka, ukrasa, velike biste kralja i slika koje su unijeli kako bi dočekali Goeringa, promijenili su i jedan pisoar. Kad je Goering otišao iz Dubrovnika sve su odnijeli. Pisoar nijesu više dirali”. I sjajna rečenica opisuje što je Vila onda značila.”

Čingrija i danas plijeni pozornost ljepotom, mirom, prelijepim đardinima koji sežu do mora, gotovo ‘zen’ ugođajem kojeg ostavi u svakome tko je ikad u nju kročio. I njezina je sudbina neizvjesna. I ona je, kao i ostale vile na atraktivnim pozicijama, velike vrijednosti i čeka neka bolja vremena, nekog dobrog vlasnika.

Vila RAŠICA

Vila Rašica u podnožju Petke ljetnikovac je o čijoj se povijesti malo zna. Prema dokumentima iz dubrovačkog arhiva građena je u prvoj polovici 16. stoljeća u vrijeme kad je Dubrovnikom vladala velika epidemija kuge. To možda objašnjava njezin neobičan položaj, daleko od svega. Gradila ga je obitelj Gundulić koja ga je koristila kao ladanjsko zdanje.

Zidovi ovog kompleksa, koji se kroz stoljeća nadograđivao, ugošćavali su bolesnu siromašnu djecu iz cijele bivše Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, držali u zatočeništvu nepodobne za komunističkog režima, radovali se sa mladima koji su u bungalovima sagrađenim u povijesnom vrtu ljetovali.

“…I dok je linija Mata Gundulića skončala pod ruševinama od potresa, Pavlova je potrajala sve do 1695. kad se i ugasila smrću benediktinca Fulgentiusa Nikolinovog Gundulića. Time je ova Gundulićeva kuća izumrla. Nije posve sigurno tko je naslijedio ovo imanje, no moguće je da je pripadao obitelji Gozze. U nekim se zapisima spominje kako je ljetnikovac bio i vlasništvo admirala De Stefanisa Skočibuhe, no u arhivu nema traga tome.

Zanimljivo je da je u jednom kratkom periodu od veljače 1920 do 1922. godine u „Vili Bravačić“ bila smještena depandansa prve dječje bolnice na području Kraljevine SHS. Bolnicu pod nazivom „Englesko-srpska dječja bolnica“ 1919. u Beogradu je osnovala i vodila dr. Katherine MacPhail iz Škotske. Zbog nedovoljnih kapaciteta dr. MacPhail je krenula u potragu za mjestom koje bi bilo povoljno za liječenje djece s koštano-zglobnom tuberkulozom i sličnim dječjim bolestima pa je tako otkrila i „Vilu Bravačić“ koja je, čini se, bila rekvirirana od strane vojske i trebala je postati dom za oporavak časnika vojske Kraljevine SHS.

Obrativši se vojvodi Živojinu Mišiću kojeg je poznavala još od proboja Solunskog fronta uspjela je dobiti ovu vilu za potrebe djece. Opremu je nabavila iz jedne napuštene vojne bolnice u Boki kotorskoj, pa je siročad iz raznih domova tamo dolazila na oporavak.  Tridesetih godina 20. stoljeća ljetnikovac dolazi u ruke obitelji Rašica, po kojima se i danas zove. Jedno vrijeme dio ljetnikovca iznajmljivao se za boravak dubrovačkim obiteljima. Tako smo našli jednog dubrovačkog gospara koji se u Rašici rodio. No zbog velike izoliranosti dvorca, kako su ga tada zvali, njegova obitelj uskoro se preselila. Nakon Drugog svjetskog rata, odnosno uspostavljanja komunističke vlasti, vlasnici Rašice navodno su pobjegli kako bi spasili živu glavu, a u Vili je privremeno bio zatvor gdje su komunističke vlasti zatvarale nepodobne.

Među ostalima u Rašici je jedno vrijeme boravio i don Ivo Bjelokosić, kao i drugi svećenici s dubrovačkog područja, koji su nakon oslobađanja uhapšeni. Iz Rašice su neki poslani na robiju dalje, a drugi su skončali svoje živote na Daksi, Jakljanu, Orsuli…”

Vila Rašica danas je zapuštena, napuštena i zatvorena, čekajući bolja vremena.