ŽIVJELI U IZOLACIJI Nisu znali da je bio Drugi svjetski rat

Sibirska je tajga jedno od najizoliranijih mjesta na svijetu, a osim toga i vrlo je nezgodan teren za putovanje kroz nju kao i gotovo nemoguće mjesto za život.

Kratka ljeta i duge hladne zime gotovo posve onemogućuju nastanjivanje ljudi tamo, zbog čega je tajga u Sibiru jedno od najvećih nenaseljenih područja svijeta. Područje od 8,1 milijuna kvadratnih kilometara prekriva čak 10 posto Zemljine kopnene površine, a njeni stanovnici su većinom medvjedi i lisice tijekom dana, dok noću njome love vukovi.

Prosječna temperatura iznosi minus 5 celzija, a rekordna izmjerena temperatura je 67,7 ispod nule. Vjerojatno ste čuli priče o japanskim vojnicima koji su se povremeno znali pojaviti iz džungle nesvjesni da je rat završio, no ovo je još nevjerojatnija priča – o obitelji koja nije niti znala da je došlo do Drugog svjetskog rata.  Nevjerojatna sudbina u neznanju je držala rusku obitelj koja je provela preko 40 godina u pustopoljini Sibirske tajge, a na njih su 1987. naletjeli geolozi istraživači.

Saznali su da obitelj Lykov živi u potpunoj izolaciji desetljećima. Oni su spadali u ‘Stare ritualiste’, ogranak ruske Pravoslavne crkve koja se od matice razdvojila sredinom 17. stoljeća zbog osude reformi.  Prije 1936. obitelj je živjela u naseljenom dijelu Rusije, no nakon što je jednoga od braće ubila sovjetska patrola, otac Lykov okupio je svoju obitelj te su pobjeglu u dubinu Sibirske tajge, a nakon toga dana nikad više nisu viđeni.

Preživljavanje u divljini i 40 godina bez soli 

Više od 40 godina je Karp Lykov živio u drvenoj kolibi koju je sam izgradio sa svojom suprugom i djecom, svega nekoliko kilometara daleko od granice s Mongolijom. Kad su se odlučili otići u tajgu bilo ih je četvero – Karp i žena Akulina, sin Savin i kćer Natalia. U divljini je rođeno još dvoje djece, Dmitry 1940. i Agafia 1943. Imali su knjige za molitvu i staru Bibliju, iz koje su djeca naučila čitati i pisati.

Jeli su bobice, uzgajali vlastito povrće te šivali odjeću od tkanine koju su sami izradili. Naučili su kako loviti bez puški, ali i bez strijele. Kad je Dmitry odrastao, postao je pravi stručnjak za lov, toliko dobar da je bosonog lovio i po zimi.

U kasnim 1950-ima uslijed izuzetno teške zime obitelj se suočila s gladi, a Akulina je oboljela te umrla, ostavivši supruga samog s djecom.  Kad su ih geolozi pronašli 1978. nisu mogli vjerovati kako je netko preživio u tim uvjetima, koji su doslovno izgledali poput onih iz Srednjeg vijeka. Unatoč godinama izolacije, Karp ih je ljubazno dočekao te je odbio sve što su mu geolozi nudili, osim soli, koju nisu okusili dulje od 40 godina.

Znanstvenici su ih i informirali – oni nisu imali pojma da je izbio Drugi svjetski rat, da su ljudi sletjeli na Mjesec, a križali su se na ‘moderna čuda’ koja su geolozi imali sa sobom. Karp je bio osobito fasciniran, zurio je u prozirnu foliju koju su donijeli istraživači.

‘Gospode, što je to, staklo je, ali se gužva’ čudio se.

Na jesen 1981., trojce od četvero djece – Dmitry, Natalia i Savin, umrli su u nekoliko dana razmaka jedan od drugog, demonstrirajući i time veliku povezanost.

Dvoje je pokosilo zatajenje bubrega, dok je Savin umrla od upale pluća.  Geolozi su u nekoliko navrata dolazili u tajgu te nagovarali Karpa te njegovu kćer Agaifu da se usele s rođacima koji su živjeli oko 240 kilometara dalje, no odbijali su. Karp je naposljetku umro u veljači 1988., a jedina preživjela kćer Agaifa ostala je sama u drvenoj kolibi, prisiljena snalaziti se u divljini.